BOROVCI


ZEMLJOPISNI POLOŽAJ


Selo Borovci smješteno je u krajnjem sjeverozapadnom kutu Dubrovačko-neretvanske županije u brdskom dijelu općine Kula Norinska. Područje Borovaca je krška visoravan koje se pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok u dužini od oko 5 kilometara i širine 1,5-2 kilometra. Na sjeverozapadu, visoravan počinje iznad krškog ponora Crni Vir, a na jugoistoku polako, kod Vratara, prelazi u polje i neretvansku močvaru. Na sjeveroistočnoj strani visoravan je zatvorena brdima Golovran i Tikvina čiji su vrhovi na oko 350-400 metara nadmorske visine, a na jugozapadnoj strani nalaze se Babina Gomila (734 metra) i nešto niža(659 m) Velika Ilica. Najveći dio visoravni nalazi se na oko 50 metara nadmorske visine. Veći dio naselja je smješten po prisojnim padinama. U prošlosti su sjeverne padine i središnji dio visoravni bile rukama težaka pretvorene u plodno krško polje koje je hranilo generacije borovčana, dok je danas gotovo u potpunosti prevladala makija i šikara. Na obroncima Golovrana i Tikvine nalaze se izvori pitke vode Gorač, Višnjica i Bristovac. Naime, tlo na obroncima Golovrana i Tikvine je ilovasto i prilično velikog nagiba pa sakuplja i zadržava oborinsku vodu i postupno je propušta u niže dijelove gdje onda nastaju ovi izvori. Borovci su dvjema prometnicama povezani s državnom cestom D-62:prva prometnica prolazi sjeveroistočnim obroncima, neasfaltirana je i spaja se s D-62 kod Kuline, zaselka Novih Sela, dok druga prometnica prolazi sredinom visoravni, asfaltirana je i spaja se s D-62 kod Rastočića.

POVIJEST I IME SELA


Iako je čovjeku gotovo urođena želja da postojanje svog plemena i roda datira u što dalju prošlost, moramo priznati da se postanak sela i imena Borovci može datirati u relativno novije vrijeme, odnosno, najdalje, u zadnju dekadu 17. stoljeća što se iščitava iz povijesnih dokumenata. Doduše, tragovi ljudskog postojanja na području današnjih Borovaca sežu u vrijeme Ilira (gomile), sigurno su na ovim prostorima obitavali ljudi (Hrvati) i kroz cijeli srednji vijek, što potkrijepljuje i datacija crkve sv.Nikole u drugu polovinu 14. stoljeća i utvrde Vratar u početak 15. stoljeća, ali stvarna povijest sela i imena Borovci počinje negdje oko 1688. godine od kada je Mletačka republika započela naseljavanje ovih krajeva prebjezima iz Hercegovine pod vodstvom serdara Mate Bebića. U vrijeme turske okupacije ovih krajeva na području Borovaca je vjerojatno živjelo nešto starosjedilaca, a među njima i pleme Borovac po kojem je selo vjerojatno i dobilo ime. U Mletačkom katastru o raspodjeli zemlje prebjezima pod vodstvom serdara Bebića iz 1704. godine pojavljuju se nazivi Obrovo, Obrovac, Dobrovo i drugi, iz čega bi se moglo pretpostaviti da na ovom području, u to vrijeme, ako je i bilo formirano selo nije imalo jedinstveno ime. Najvjerojatnija je istina da je selo dobilo ime po plemenu Borovac koje je bilo nastanjeno na predjelu Bristovac prije seobe iz Hercegovine. Idućih stotinjak godina selo je imalo dosta mali broj stanovnika, koji se postupno povećava od druge polovine 19. stoljeća da bi vrhunac doživjelo u početku 20. stoljeća, 1910. godine Borovci imaju 532 stanovnika u 74 obitelji, a 1939. godine župa Borovci-Nova Sela broji 1276 duša od čega bi se polovina mogla pripisati Borovcima. Od vremena II svj.rata i poraća započinje ono što je fra Vjeko Vrčić u svojim „Neretvanskim župama“ iz 1974. godine nazvao „nažalost najvećim događajem u povijesti župe“, a to je raseljavanje i ubrzano izumiranje sela. Danas u Borovcima možemo sresti tek nešto više od 20 stalnih stanovnika.

ZASEOCI I PREZIMENA


Selo Borovci satoji se od šest zaselaka: Vratar, Solarevina, Majčinovac, Šipčine, Nugal i Vekići ( Bristovac i Čelopek bi bili dva zaselka, ali kako su blizu jedan drugog i oba nastanjena isključivo obiteljima Vekić ustalilo se je ime Vekići). Na području Borovaca do danas je ostalo dosta toponima (Šešića lazina, Ćerenića gomila, Bošnjakovine, Ostojina, Buntića zidina, Jalovčevo guvno) koji su izvedeni iz prezimena koja ne možemo naći u posljednjem stoljeću u Borovcima. Iz toga se može izvući zaključak da je postojao određen broj starosjedilaca u vrijeme doseljenja stanovništva iz Hercrgovine, a također, jedan dio doseljenih obitelji u međuvremenu se raselio ili izumrlo. Prezimena koja nalazimo u Borovcima od 1836. godine, poredana abecednim redom su: Alimić (Solarevina), Bebić (Vratar), Borovac (Majčinovac), Čarapina (Solarevina,Šipčine), Ćelić (Vratar), Ereš (Nugal), Grgurinović (Nugal), Jerković (Šipčine), Krstičević (Solarevina,Šipčine), Manenica (Nugal), Medak (Nugal), Oršulić (Šipčine), Vekić (Vekići) i Volarević (Nugal).

PROŠLOST, SADAŠNJOST, BUDUĆNOST


Prošlost se ne može ni popraviti ni uljepšati ni vratiti, ostaje nam samo pamtiti, učiti i istraživati, što je i jedan od ciljeva ovih stranica i Udruge za zaštitu, očuvanje i revitalizaciju baštine sela Borovci. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Borovci su izgledali kao na izdisaju. Većina stanovnika bila je u poodmakloj dobi. Po vrtačama i ogradama koje su nekad bile prekrivene vinogradima, stablima smokava, maslina, bajama, po kojima se je sijalo i sadilo žito, krumpir, bob, duhan, kupus i drugo raslinje rastao je korov, drača i makija. Po obroncima brda umjesto ovaca, koza, konja i volova sve više su tumarale divlje svinje, mufloni i vukovi. Većini kuća u selu potrebna je bila temeljita obnova, a nažalost, dio se je već sam od sebe bio urušio ili je bio vrlo blizu takvog epiloga. Previše je razloga tomu, predugo bi bilo pojašnjavati ih. Zasigurno, sve polazi od čovjeka, u onom trenutku kad iz bilo kojeg razloga pojedinac zaključi da bi na drugom mjestu lakše i ljepše živio on napušta dotadašnje prebivalište i odlazi u bolju budućnost, obično ga slijedi obitelj, pa rodbina a konačno i susjedi, jer čovjek je društveno biće. Po odlasku ljudi, priroda, oslobođena ljudskih okova ustrajno nastoji zatrti sve tragove ljudskog postojanja na nekom prostoru. Sreća je što priroda, iako ustrajna, kao da uvijek pomalo usporava svoje djelovanje, očekujući da će se ipak jednom,netko, sjetivši se da je on ili netko njegov uzgajao vinograd u Bošnjakovini ili masline u Parama i čuvao ovce po obroncima Babine Gomile, vratiti i pokušati sve iz početka. Upravo je takva sadašnjost Borovaca. Svijeća tinja, hoće li se ugasiti ili razbuktati njen plamen ovisi samo o borovčanima. Nadu da će se razbuktati plamen daje obnovljena crkva sv.Nikole, sve više obnovljenih kuća kao i nekoliko novogradnji, sve više zasađenih mladih maslina i obnovljenih starih. Što će donijeti budućnost? Ne znamo. Vjerojatno da nikad više Borovci neće biti selo s 500 stalnih stanovnika. Bilo bi lijepo i korisno kad bi se pretvorili u park u koji će borovčani i namjernici dolaziti kako bi se nauživali zaboravljenih mirisa i okusa iz prošlosti i kako bi zaliječili svoja osjetila oštećena u nesnosnoj gužvi današnje civilizacije.